Dream by Katarina Kirin
03.10.2011., ponedjeljak
Ukradeno djetinjstvo
|
(istinita priča) Bila je djevojčica...Ni trinaest godina imala nije.Dolazila je iz siromašne obitelji,od roditelja koji su u svemu tražili financijsku korist.Upoznali su ljude koji su živjeli u inozemstvu,imali su svoje hotele,restorane...Ponudili su posao njezinoj starijoj sestri.Naravno,roditelji su ju pustili bez razmišljanja.Nakon nekog vremena i na nju je došao red,i nju su pozvali.Osjećala je neobjašnjiv i ogroman strah,nije željela ići ali roditelji nisu popuštali.Nakon duge vožnje autobusom,stigla je tamo.Sestra je već bila tamo i povela ju da joj pokaže gdje će se smjestiti.Otišla je u sobu izvaditi iz kofera svoje osobne stvari i pošla prema kupaonici.Tada je ugledala tog čovjeka i svoju sestru kako izmjenjuju poljupce.Prestravila se jer on je bio preko 40 godina stariji od nje.Čuli su njezin ubrzani korak.On je krenuo za njom u sobu.Jezikom koji tada još nije razumjela nešto joj je šaptao,osjećala je gađenje.Privukao ju je k sebi i pohotno ljubio.Ona se ukočila od straha,stajala je nepokretno i molila Boga da je sve to samo ružan san iz kojeg će se uskoro probuditi.Stao je,nasmiješio se i otišao. Plakala je cijelu noć,umirala je od straha.Ujutro je pitala sestru što se to događa,kamo je to došla i kako to može raditi?Odgovorila joj je da ne radi ništa loše.Nije mogla vjerovati.Tada joj je prišla njegova supruga također mnogo mlađa od njega.Rekla je da je čula što se dogodilo večer prije i zaprijetila da nikome ne smije ništa reći.A tada joj je rekla: -Imaš 13 godina,spremna si.On će te učiniti ženom.Sutra. Djevojka je stajala ukopana,pokušavajući zaustaviti suze i drhtanje koje joj je obuzelo svaki komadić tijela.Zaprijetila joj je da ne smije nikome reći jer će ju ubiti,ako ne psihički onda fizički.Nije joj to morala reći,već ju je ubila. Ta večer je došla.Sa strahom je otišla u krevet nadajući se da je sve neslana šala,da se ipak ništa neće dogoditi. Dok je brisala suze,čula je kako se otvaraju vrata.Nije ga vidjela jer je soba bila u mraku,bila je to valjda najtamnija noć ikada. Osjetla je kako joj kida odjeću sa tijela i bez mrvice kajanja liši ju njezinog djetinjstva.Fizičku bol nije osjećala,samo bol srca koja je gasila život u tom krhkom mladom biću.Nije dugo trajalo,ali njoj je to bila vječnost.Koliko je samo suza isplakala te noći.Po prvi puta je osjetila što znači istinski mrziti.Bilo je još mnogo takvih noći,noći koje su ju ubijale.Viđala je na tom mjestu mnoge djevojčice koje su isto prošle.Sve su šutjele,kao i ona boreći se sa svojim bolom. Vratila se kući.Rekla je roditeljima što joj se dogodilo ali joj nisu vjerovali.Rekli su da izmišlja kako nebi morala više ići tamo i kako će ju Bog kazniti radi laganja.Sve se lomilo u njoj.Nikoga nije imala.Otišla je od kuće.Prijavila je te ljude bez savjesti ali nažalost nikada nisu snosili kaznu.Ali tješi ju spoznaja da su barem dobili zabranu dovođenja ikoga mlađega od 18 godina u svoje leglo zla.Barem je poštedjela mnoge djevojčice te boli. Prošlo je mnogo godina,mnogo je patila i mrzila.Oporavila se zahvaljujući mučnim terapijama i ljudima koji su joj vjerovali,koji su bili uz nju. Danas ima svoj život.Upoznala je čovjeka koji joj je svojoj ljubavlju vratio vjeru u ljude,pomogao joj je da prebrodi. Sada ima svoju obitelj,i spremna ih je čuvati i svojim životom od takvih zlih ljudi.Danas je sretna,još ponekad teku suze kad ju stignu sjećanja.Oprostila je da njoj bude lakše,ali nije zaboravila.Nikada neće. A ljubav jednog čovjeka zaliječila je njene rane. Autor:Katarina Kirin  Uploaded with ImageShack.us |
26.09.2011., ponedjeljak
Nije zlato sve što sja
|
Ovu priču sam napisala inspirirana nesrećom koja je zadesila jedne naše prijatelje,razboljela im se kći od teške i rijetke bolesti. Bili muž i žena,oboje mladi,vedrog duha.Živjeli su lijep obiteljski život sa svojom 10.-godišnjom kćeri.Nisu bili pretjerano bogati,ali su dobro i lagodno živjeli.Sve do jednog dana kad su saznali da im kćerkica boluje od teške bolesti koju može izliječiti samo veoma komplicirana i jednako tako skupa operacija.Bili su spremni učini sve da ju spase.Od donacija nisu uspjeli skupiti niti dovoljno za boravak u skupoj bolnici pa su počeli rasprodavati stvari iz svog doma.On je prodao svoj auto,ona svoj.Ali opet niti približno dovoljno.Kći je svakim danom bila sve gore.Prodali su televizor,pokućstvo,namještaj...ostavili su samo krevet na kojem je spavala kćer.Stavili su kuću pod hipoteku...Rodila se nada,približavali su se potrebnoj svoti za spas njihove kćeri.Nedostajalo je još 10000 kn.Više nisu imali što prodati,a nisu imali niti od koga posuditi,jer su već posudili od svakoga koga su poznavali. Muž je sjedio na podu zareći lice u dlanove i očajnički se pokušavao sjetiti kako doći do te male a toliko velike svote...Tada se sjetio.Ugledao je svoj vjenčani prsten na ruci.Prije vjenčanja htio je za sebe i svoju dragu najljepši i najskuplji prsten. Potrči u sobu reći supruzi da je našao rješenje,prodat će prstenje.I pomisli kako se samo ranije nije toga sjetio.Žena je sjedila kraj djevojčice i s odobrenjem se nasmiješila.Djevojčica je progovorila: -Ali mama,tata...što ako ja umrem?Vi više nećete imati svoje prstenje,a niti mene... Tata je zaplakao,zagrlio kćerkicu i rekao joj tihim glasom: -Kćeri,svo blago ovog svijeta neće mi biti drago,niti će me veseliti ako tebe nemam.Moja i mamina ljubav je dovoljno jaka i bez tog komada zlata koji je samo simbol naše ljubavi,a ako te zahvaljujući njemu spasimo,naša ljubav će biti još veća. Djevojčica je uskoro otišla na operaciju i hvala Bogu spasila se...Bili su sretni do neba.Polako se oporavila,oni su se vratili na svoja radna mjesta i lagano vraćali život u normalu.Prstenje je spasilo njivovo dijete i učvrstilo njihovu ljubav. Autor:Katarina Kirin  |
25.09.2011., nedjelja
Ispunjenje obećanja
|
Sve je počelo jedne večeri dok je za šankom prala čaše,i pripremala se za odlazak kući.Radila je kao konobarica,sama si zarađivala za lagodan život.Netko ju je zamolio kavu sa mlijekom.Podignula je glavu da vidi tko ju to u tako kasne sate traži kavu i ugledala predivne plave oči,nikada nije ljepše vidjela.Mladić joj se nasmiješio i upitao ju što se događa,zašto ga tako netremice gleda.Skupila je hrabrosti i rekla mu: -Oprosti ako sam preizravna ili prenapadna ali ti si nešto najljepše što su moje oči ikada vidjele. Mladić se od srca nasmijao i rekao: -Ti uistinu ne gubiš vrijeme,iznenadila si me. Još su neko vrijeme čavrljali a zatim su pošli svak svojim putem.Obećao joj je da će dolaziti svaku večer prije zatvaranja.Tako je i bilo. Kada su priznali sami sebi da svako od njih osjeća nešto prema onome drugom on joj je rekao da želi ozbiljno razgovarati jer želi biti potpuno iskren s njom. Upitala ga je o čemu se radi a on je odgovorio. -Ja sam oženjen.Zapravo,rastajem se nakon 3 godine braka i imam malenu kćerkicu. U pitala ga je zašto se rastaje nakon tako malo vremena u braku. Nastavio je: -Jedne večeri sam morao na put ali zaboravio sam neke papire i nakon sat vremena sam se vratio kući po to.Ispred kuće sam zatekao meni nepoznat automobil.Pomislio sam da ju je posjetila neka od prijateljica.Ušao sam i zatekao drugog uškarca kako ju ljubi.Tu istu večer sam se iselio.Eto sada znaš sve o meni i sama odluči želiš li nešto samnom ili ne. Djevojka mu je odgovorila: -Sviđaš mi se...Više nego ikada itko i mislim da nema prepreke među nama jer ti se ionako razvodiš. Na licu mu je vidjela sreću.Nježno ju je zagrlio i rekao joj da misli da je ona ta žena koja će mu ponovno vratiti sreću u život. Nedugo nakon tog razgovora su pronašli zajednički stan.Bili su sretni i bezuvjetno se voljeli.On je ponekad dovodio svoju kćerkicu koju je djevojka silno zavoljela.Mjeseci su prolazili,on je odlazio na savjetovanja u vezi rastave i činilo se kao da je svemu tome uskoro kraj koji obilježava njiov početak slobodne ljubavi. Ali on je odjednom postao neobičan.Povukao se u sebe,malo je pričao...Kao da je živjela sa duhom.Više nije mogla tolerirati njegove izgovore da je samo jako umoran i laž da je sve u najboljem redu.Zahtijevala je istinu istoga trenutka. Pognute glave je počeo tiho govoriti: -Jučer...jučer mi ježena rekla nešto što u korijenu mijenja našu situaciju iako ja to ne želim. Drhtavim glasom mu je rekla da nastavi. -Rekla mi je da će otići daleko bez traga sa mojom kćeri ako i dalje budem ustrajao na rastavi te da malenu neću više nikada vidjet.To ne bih podnio,znaš koliko volim to malo stvorenje,umro bih bez njezinih ručica oko moga vrata,bez onih dječjih preslatkih poljubaca... Ona je prošaptala dok su joj suze kvasile lice: Znam što si odlučio,vratit' ćeš joj se.Ne mogu ti opisati koliku bol sada osjećam,sve u meni se slomilo...Ali razumijem te.Kakva bih ja bila žena znajući da pripadaš meni dok tamo negdje imaš dijete koje te neopisivo voli a ne može doći do tebe.To si ne bih mogla oprostiti...Ali znaj,uvijek...uvijek ćeš imati posebno mjesto u mom srcu,i čekat' ću te koliko god treba. Tada je on rekao grcajući se u u suzama: -Obećavam ti,kunem ti se svom svojom dušom da ću te jednoga dana potražiti...I naći ću te gdje god ti bila.To ti obećavam. Cijelu noć su plakali,zagrljeni i pred zoru je djevojka zaspala. Kada je svanulo shvatila je da je otišao.Baš kako ga je zamolila...bez pozdrava jer bi joj bilo još gore.Na njegovoj strani jastuka je pronašla poruku: "Obećavam ti potražit' ću te,naći ću te...Mi smo si suđeni.Volim te najdraže moje" Briznula je u plač...pustila je pjesmu koju je on u posljednje vrijeme često slušao.Dok se utapala u vlastitoj boli tiho je šaputala ponavljajući riječi pjesme "Zažmuri,broj do sto to bit' će dovoljno...da probam nekako da odem bezbolno,ja neću voljeti poslije tebe ni u snu,zapisano je u vremenu..." Eh da,vrijeme je prolazilo...Godine su bježale jedna za drugom. Ona se udala osnovala vlastitu obitelj ali je srce ostavila na rezervi.Još uvijek čeka da ugleda najljepše plave oči...Još uvijek čeka ispunjenje obećanja.Ako treba,čekat će do smrti... Autor:Katarina Kirin |
Mogu sve
|
Ja noćas imam krila, u nebo da poletim, kroz nebeska prostranstva, na oblake da sletim. Da noći zvijezde ukradem, sve na hrpu da ih složim, i ponesem ih tebi, na tvoj jastuk da ih položim. Moja ljubav mi krila daje, da skinem ti zvijezde s neba, da činim nemoguće stvari, jer mislim, da za tebe takve ludosti činiti treba. I znam mogu od toga još i više, mogu natjerati oči, da suzama tebi najljepše stihove piše. I mjesecu narediti mogu, da poželi ti laku noć, reći mu kada da dođe, i kada može nazad poć. I noći narediti mogu, da nikada ne prođe, jutru da nikada ne dođe, ali ne mogu narediti boli, da prestane boljeti, niti srcu tvome da me počne voljeti. Katarina Kirin  |
24.09.2011., subota
Noć zvijezda
|
Jedan mladić je upoznao djevojku koja mu se svidjela na prvi pogled.Nije znao što je to u njoj što ga toliko privlači.Ili je ipak znao...Bila je puna života,u svemu je vidjela razlog za radost.Imala je zarazan osmijeh koji bi i najveće gunđalo rastopio.Bili su tek u fazi upoznavanja,i u drugim pričama bi to išlo malo po malo...Ali,ne.Ona je bila tako spontana,nije htjela uzalud trošiti niti jednu sekundu svoga života.Jednu večer ga je nazvala i rekla mu da dođe na jednu livadu i da ponese samo jednu deku i sebe.To je dovoljno.Mladić je bio zbunjen ali nije previše pitao.Došao je na livadu sa dekom ispod ruke.Ona je već bila tamo.Spazila ga je i prišla mu sa ogromnim prekrasnim osmijehom.Ovlaš ga je poljubila,uzela deku,prostrla je na travu i pozvala ga da dođe leći.Upitao ju je: -I što ćemo sada raditi? Djevojka mu je odgovorila. -Ništa,jednostavno ćemo uživati u ljepoti noći,radovati se životu...Gledat ćemo zvijezde.Izgledaju tako blizu a tako su daleko. Mladić je ostao zbunjen pitajući se što ima u gledanju zvijezda.Djevojka je to primjetila i rekla: -Znaš ja mnogo volim gledati u nebo ispunjeno zviježđem,to me smiruje.Mislim da je život kao zvijezda,na prvi pogled malen i kratak a zapravo je njegova stvarna veličina neopisiva.Ja volim noći zvijezda. Mladić je šutio,ali je osjetio kako mu se srce puni lijepim osjećajima jer ju je sa svakom njenom rečenicom sve više cijenio.Bila je savršena.Dugo u noć su zagrljeni promatrali zvijezde.Bez riječi,samo zagrljeni... Prolazili su dani,mjeseci...Sad je već bio siguran da je ona ljubav njegovog života.Želio ju je imati zauvijek,htio je zauvijek provodeći večeri s njom promatrati zvijezde,jer ona ih je tako voljela. Jednu večer je on nju nazvao i rekao da dođe na livadu,da idu gledati zvijezde ali da ne mora ništa ponijeti jer sve je već tamo.Djevojka je došla na dogovoreno mjesto i široko se nasmiješila vidjevši što je njezin dragi za nju pripremio.Oslikao je platno sa mnoštvom sjajnih zvijezdica,zapalio baklje oko njih,i prilazio joj sa ružom u ruci.Bila je jako iznenađena,ovo je bilo nešto najljepše što je netko učinio za nju.Pitala ga je što to sve znači. -Rekla si da su zvijezde nedokućive,ja sam ih za tebe spustio na zemlju.Dotakni ih...I uzmi ovu ružu,podsjetila me na tebe.Tako je lijepa,nježna,krhka...A istovremeno je tako snažna,neslomljiva...Baš kao ti. I tu sam sa jednim razlogom.Shvatio sam što značiš mom životu,bez tebe to nebi bio lijep život,ti si ga učinila savršenim.Želim da takav bude zauvijek.Želim da budeš moja žena...Moja jedina voljena žena. Djevojka je zaplakala od sreće,toliko su ju ganule njegove riječi.Odgovorila mu je. -Nikada nitko nije mom srcu bio toliko drag,nikada me nitko nije toliko volio jer svi su gledali površno,smatrali me samo lijepom djevojkom.Ti si učinio čudo...Ti si moj život produžio. Mladić je stajao zbunjen pitajući se kako joj je produžio život,nije znao o čemu govori.Ona je to primjetila i nastavila: -Znaš nisam bila iskrena s tobom.Bolujem od rijetke i neizlječive bolesti i svi doktori su mi prognozirali još jako malo života.Po njihovim procjenama sam trebala umrijeti baš u ono vrijeme kada smo se upoznali,a evo ja sam još tu. Mladić je ukopano stajao dok su mu suze klizile niz lice.Nije mogao ništa reći,grlo mu se stezalo sve jače i jače. Uzela ga je za ruku i rekla: -Ne plači...Ja želim da se na tvom licu pri pomisli na mene ocrtava samo osmijeh.Ti si usrećio moje zadnje trenutke života,što bih mogla tražiti više i bolje od toga?Vidiš ove zvijezde...Kad me ne bude,pogledaj u nebo i vidjet' ćeš jednu zvijezdu koja će biti sjajnija od svih.To ću biti ja,da te budno pazim.A ove zvijezde koje si mi nacrtao,koje si mi skinuo sa neba...Njima ću se pokriti na posljednjem počinku.Hvala što si me usrećio.Jednoga dana će doći sretnica koja niti sama neće znati kakvog čovjeka,kakvu savršenu dušu ima kraj sebe. On je i dalje nijemo brisao suze.Privukao ju je sebi i prošaptao: -Ti ne smiješ umrijeti...Ne ti. Odgovorila mu je. -O tome nažalost ne odlučujemo mi.To što me neće fizički biti pored tebe,ne znači da me uistinu neće biti.Bit' ću u svakoj tvojoj misli,čuvat ću te od svake nevolje,vidjet' ćeš me u svakoj noći zvijezda.Sve dok me budeš nosio u svom srcu,ja ću živjeti. Mladić ju je još jače privukao u svoj zagrljaj.Cijelu noć su zagrljeni ležali,nisu ništa govorili,nisu niti spavali...Jednostavno su uživali u posljednjem trenutku savršenstva. Iduću večer ju je ponovno zvao ali nije se javljala...telefon je neumorno zvonio ali nikoga da podigne slušalicu.Tada je na nebu ugledo zvijezdu kako pada.Znao je...Briznuo je u plač.Na istom mjestu se pojavila nevjerojatno sjajna zvijezda,najljepša od svih. Pojurio je ka njezinom domu brisajući suze koje su mu zamagljivale vid.Ušao je u kuću.Našao ju je na krevetu.Nenja duga kosa je bila razasuta po jastuku,na njenom licu se zamrznuo osmijeh.Bila je pokrivena onom dekom koju je oslikao za nju. Dugo je ležao pored njezina tijela,opraštao se od mirisa u njezinoj kosi... Evo godine su prošle mnoge a on...On svaku večer na livadi leži,zvijezdu jednu gleda,smiješka se i nešto tiho govori... I kada je oblačno samo jedna zvijezda na nebu sja. Jer njegova draga je voljela "Noć zvijezda" Autor:Katarina Kirin  |
23.09.2011., petak
Što je za tebe sreća?
|
Upitah jednog čovjeka srednih godina što je za njega sreća.Odgovorio mi je: -vrati se za 10 godina sa istim pitanjem i odgovorit ću ti,još nisam siguran. Vratih se nakon toliko vremena pitajući zašto mu je toliko trebalo da bi znao što smatra srećom.Ponovno ga upitah.Sada mi je rekao: -Vidiš...sa 25 godina sam se oženio sa predivnom djevojkom.Imao sam i imam još uvijek toliko da joj mogu kupiti svijet,ali nisam znao dali je moja zbog mene ili zbog moje imovine. Manje sam sumnjao kad mi je rodila dijete ali opet...Majčinska ljubav nije isto što i ljubav između muškarca i žene,možda me ne voli,samo se ne želi odreći lagodnog života. Uvijek sam bio uz nju,i posao sam prenio doma.Pa razmišljam...kako me može toliko trpiti ako me ne voli. Istina,nikada nije tražila da joj nešto priuštim,uvijek se zahvaljivala na svemu što joj dadoh.A ja ipak sumnjam da me voli. Onoga dana kada si me pitala što je za mene sreća nisam ti znao reći,jer zbog svoje sumnje nisam bio sretan. Upitah ga što je radio tih 10 godina. -Nakon što je dijete otišlo pohađati školu daleko od doma,otišao sam na dug put.Nije me bilo punih 10 godina,ali ona nije znala da sam otišao,mislila je da sam stradao ili da me zadesila neka druga nesreća. A ja...ja sam promijenio način života,živio sam skromno.Sam sam zarađivao za svaku koricu kruha.Naučio sam cijeniti ljude koji nemaju mnogo,sad život gledam drugim očima.Zatim sam se odlučio vratiti,samo da vidim dali je moj dom još onakav kakvim sam ga ostavio,iako sada vjerojatno prazan.Očekivao sam da moja žena sad ima novi život uz nekoga koga zaista voli.Iznenadio sam se kada sam ispred kuće ugledao auto,uređen travnjak.Pomislih,netko drugi je sada u mojoj kući.Hrabro sam prišao vratima i pozvonio.Otvorila mi je domačica koja je i prije radila za nas.Umalo je pala u nesvijest kada ne ugledala jer i ona je mislila da nisam živ.Pozdravio sam ju i upitao gdje je moja supruga. Rekla mi je da je u sobi,gdje je i posljednjih 10 godina. Ušao sam u našu sobu pritajeno,na prstima.Silno sam se iznenadio kada sam na krevetu ugledao ženu kako spava.Bila je u crnini,tuga joj se ocrtavala na licu.Prišao sam joj.U jednoj ruci je držala maramicu a u drugoj fotografiju.Moju fotografiju...Slomio sam se,više nisam mogao zatomiti jecaje.Moja žena me je čekala,svih godina ona je pripadala meni.Ona me voljela... Probudila se...Podignula je glavu i pogled usmjerila ka meni...Protrljala je oči u nevjerici.A zatim je briznula u plač...Nije ništa pitala,nije tražila objašnjenje samo me zagrlilia i naglas zahvalila Bogu. Sada ću ti reći što je sreća.Sreća je znati da te netko voli kao što je moja žena voljela mene svo to vrijeme.Sreća je znati da te netko čekao iako nije znao hoćeš li doći.To je sreća. Autor:Katarina Kirin  |
Najljepši osmijeh imaju dobri ljudi
 Sjedila je zadubljena u svoje misli i promatrala svoju 5-ogodišnju kćerkicu kako se igra.Pomislila je kako bi bilo lijepo da je i ona djevojčica.Nebi bilo toliko briga,boli,tuge...Njena djevojčica joj je davala snagu da nastavi,da se bori protiv udaraca koje joj je život nemilosrdno zadavao. Ona,njezin muž i tek rođena kći su bili savršena predivna mlada obitelj koja se bezuvjetno voljela.On je bio pomorac i ponekad bi izbivao od kuće i po mjesec dana.U takvim razdobljima joj je užasno nedostajao.Uvijek bi ju zvao večer prije povratka i barem jedanput na povratku.Tu večer nije zvao...Osjetila je da nešto nije u redu ali se tješila da je možda zaboravio ili da nema signala...Čekala je poziv do dugo u noć ali telefon nije zvonio...Dočekala je jutro ali poziva još nije bilo.Prošao je cijeli dan,a od njega niti glasa,bila je očajna. Kasno navečer je zazvoio telefon.Potrčala je brišući suze u nadi da je to on.Ali nažalost nije bio...Nekoliko trenutaka je slušala a zatim ispustila slušalicu i pala u nesvijest.Osvijestila se i neznajući kako dugo je ležala,a zatim briznula u plač.Javili su joj da je brod na kojem je plovio njezin muž zbog nevremena potopljen i da neznaju što se dogodilo s njim.Predosjećala je što se dogodilo i bila očajna u svom bolu kad su joj nakon nekoliko dana javili da je pronađeno tijelo njezina supruga.Danima je neutješno plakala ali morala se pribrati brinuti se za dijete koje je bilo tako maleno i bespomoćno...Ono joj je bilo utjeha,dar koji je imala od voljenog muža.Vrijeme je prolazilo,djevojčica je odrastala,a ona je svakodnevno palila svijeću na muževom grobu. Jednog dana je čula da se netko novi doselio u stan do njezinog.Pošla je sa kćerkicom poželjeti dobrodošlicu novim stanarima.Vrata joj je otvorila mlada djevojka širokog osmijeha.Nakon što su se pozdravile,djevojka ih je pozvala unutra i rekla da je brat otišao u trgovinu i da svaki tren treba doći.Uskoro su se vrata otvorila a na njima je stajao muškarac jednako lijepog osmijeha kao što ga je imala njegova sestra.Djevojka je progovorila: -Da vas predstavim.Marko ovo su naše susjede Antonija i malena Lucija,Cure ovo je moj brat Marko. Malena je potrčala k njemu i rekla: -Ti imaš tako lijep osmijeh,a moja mama kaže da se tako smiju samo ljudi koji su jako dobri. Svi su se od srca nasmijali. -On se spustio na koljena i odgovorio joj: -Tvoja mama ima pravo,zato i ti imaš tako prekrasan osmijeh...Vidim da si jako dobra djevojčica. Dugo su uživali u ugodnom razgovoru,a djevojčica je zaspala u Markovom krilu. Ponudio se da ju on odnese u stan i smjesti u krevetić. Nakon što ju je pokrio,okrenuo se prema Antoniji i rekao: -Vidim da će se iz ovoga izroditi dugo i lijepo prijateljstvo. Odgovorila mu je sa osmijehom: -Ja sam sigurna da hoće. Nakon što ga je ispratila legla je u krevet nakon dugo vremena ispunjena lijepim osjećajima.Bila je sretna što je pronašla nekoga s kim će dijeliti svoje radosti i tuge,što više neće sama piti kavu...Bio je to lijep osjećaj. Jedno jutra ju je probudila vesela buka njene kćeri koja je nekome govorila da uđe i da će zajedno iznenaditi mamu sa toplom kavom.Ustala se,odškrinula vrata i ugledala kćer kako vuče Marka za ruku i vodi ga u kuhinju.Smijali su se tiho neznajući da je ona budna.Za Antoniju je to bio predivan prizor,ali joj je prouzročio bol u srcu sjetivši se kako bi se malena tako igrala i sa svojim ocem da nije poginuo one kobne večeri.Marko ju je primjeto dok je ona zamišljeno brisala suze.Prišao joj je i zagrlio ju: -Oprosti...ovo te vjerojatno podsjetilo na muža,nisam to htio.Malena je sama uletjela k meni u stan i dovukla me ovamo da ti skuhamo kavu.Nisam ti htio otvoriti stare rane. Odmaknula se i pogledala ga: -Nisi ti kriv,lijepo od tebe što si došao na Lucijin nagovor i ispričavam ti se za njezin upad u stan.Znaš,bilo vas je tako lijepo vidjeti,zamislila sam kako bi bilo lijepo da se može tako igrati sa svojim ocem. Pogledao ju je i prošaptao: -Znam,sve znam... Nakon što su zajedno doručkovali,Marko je otišao u svoj stan a Antonija se sa Lucijom uputila na groblje.Obećala je samoj sebi da će malena uvijek znati tko je bio njezin otac i koliko je bio sretan zbog njezina rođenja... Nakon upaljene svijeće i razgovora sa svojim voljenim,uputile su se kući.Na hodniku je srela Marka i njegovu sestru.Rekao je da idu u kupnju a zatim da očekuje njih dvije u osam na večeri.Antonija je pokušala odbiti jer joj je bilo neugodno ali nije joj to dopustio. Ušla je u stan,stavila Luciju na spavanje i krenula u kupaonu.Napavila si je toplu kupku i svim osjetilima uživala u njoj.Nakon toga je napravila frizuru i našminkala se.Bila je predivna...Ni sama sebi nije vjerovala koliko dugo se nije šminkala niti uopće posebo dotjerivala,a sada je to automatski učinila.Upitala se što joj se to događa...Pekla ju je savjest što joj je u mislima netko koga poznaje tek nekoliko dana,a manje no inače tuga zbog pokojnog muža.Zamjerala si je svaki osmijeh,misleći da je još rano da pusti nekoga u svoj život.Gotovo je odustala od večere kad se on pojavio na njenim vratima.Netremice ju je gledao i prošaptao: -Ajme Antonija,predivna si...bez riječi sam. Lucija ga je spazila i potrčala mu u zagrljaj pitajući ga što je fino skuhao uz objašnjenje kako je njezin mali trbuščić gladan.Svo troje su se uglas nasmijali i krenuli u njegov stan.Tijekom večere su pričali o svemu i svačemu i proveli predivnu večer.Njegova sestra je nakon večere uzela Luciju za ruku i povela ju u svoju sobu da se igraju. Oni su na trenutak zašutili samo se promatrajući.Bila je to pomalo neugodna tišina...On ju je odlučio prekinuti i tiho je progovorio: -Znaš,treba mi mnogo hrabrosti za ovo što ću ti sada reći,i skupljao sam ju tokom cijele večeri.Svidjela si mi se još onaj dan kada si došla upoznati se sa nama,a sinoć sam shvatio da ne mogu prestati misliti na tebe...Antonija u meni si probudila predivne osjećaje... Gledala ga je i konačno progovorila. -I mene je strah ovih osjećaja,ovog osmijeha koji si mi stavio na lice ali me muči i ova grižnja savjesti zbog pokojnog muža. On je nastavio: -Ne želim te požurivati ali prošlo je 5 godina i vjerujem da bi tvoj muž bio sretan kada biste i i malena imale uz sebe nekoga tko bi vas volio.A tvoja kći mi se stvarno uvukla pod kožu,to je tako drago dijete. Antonija se nasmiješila,a on je na to rekao: -I uistinu je istina da samo dobri ljudi imaju ovako lijep osmijeh,a tvoj je predivan. Ponovno se nasmiješila. Ta večer je obilježila njihove živote.Sada su sretna obitelj,vole se i svakodnevno se smiju od srca.Život ju je nagradio za svaku žrtvu. Ponovno voli i voljena je.A muža se sjeti često i zna da joj ništa ne zamjera. Autor:Katarina Kirin |
Pristajem ti
|
Noćas tako ti pristajem, svaki dijelić moga tijela, s tvojim se sljubljuje, noćas moja se ljubav, niz tvoju kožu slijeva, tvoje tijelo me želi, ono od dodira drhti, ne oklijeva. Ova noć naš je svjedok, da suđeni smo jedno drugom, stvoreni za ljubav poput ove, bez imalo sumnje, bez mrvice kajanja, moja te duša k sebi zove. Bože,koliko te volim, da ne mogu jače,više a ne mogu ti riječima reći, sve u ovoj pjesmi piše. Noćas te volim, kao nitko nikoga prije, ove noći tako ti pristajem, moje tijelo to ne krije. Niz leđa mi trnci klize, od čarobnog dodira tvog', ja noćas te volim više od života svog'. I ne želim misliti što sutra će biti, noćas se samo želim u slatkom grijehu sa tobom sjediniti. Ljubi me,voli me nježno, ovo je naša posljednja noć, dopusti ovoj ljubavi našoj, da osjeti svu njenu moć. Autor:Katarina Kirin  |
22.09.2011., četvrtak
Kava za dvoje
|
Ustala se kao i svako jutro,u isto vrijeme...Natočila je dvije šalice kave,pijući iz obje.Gutljaj iz svoje,gutljaj iz njegove.I tako već godinama...Svatko bi rekao da je ta žena poludjela,ali nije.Iako je prošlo pet za nju užasno dugih godina ona se nije htjela pomiriti sa time da njega više nema,tako joj je bilo lakše.Ponovno se prisjetila svega. Bilo je vrijeme rata...Iako su padale granate na sve strane i strah se uvlačio u njihove kosti oni su se voljeli i tješili jedno drugo kako će sve uskoro proći.Ali život ponekad zna biti okrutan...Jednoga dana je netko lupao na vrata podruma u kojem su se krili od opasnosti koja je vrebala vani.On je prišao vratima,otvorio ih i ugledao vojnika.Ovaj mu je rekao da se po hitnom postupku mora pridružiti vojsci i braniti svoju domovinu jer će u suprotnom biti smatran izdajicom i naposljetku smaknut.Naravno,nije dvojio ni sekunde misleći kako je bolje poginuti u ratu kao heroj nego biti ubijen kao izdajnik i kukavica.Zamolio je nekoliko minuta vremena da se spremi i oprosti od žene. Prišao joj je drhtavim glasom i suznih očiju dok je onastajala i blijedo gledala u njega.Rekao joj je: -Znaš da moram ići,ovako barem imam šanse preživjeti...Znaš da ću se vratitii nadam se da ćeš me čekati. Zagrlio ju je i stisnuo k sebi toliko jako kao da ju je htio stopiti sa sobom,unijeti u sebe. Jedva čujno mu je šapnula na uho: -Čekat' ću te ako treba dovijeka,znam da ćeš mi se vratiti. On je otišao a ona ostala stajati ne vjerujući što se upravo dogodilo,ostala je sama.Tada se slomila i pala na koljena gušeći se u bolu i suzama. Dani su prolazili,o njemu nije ništa znala,čak ni to gdje se nalazi. Pročulo se da je neprijateljska strana zauzela grad i da svi moraju bježati.Također je rečeno da će vojnici čije su obitelji prognane po svršetku rata saznati gdje su njihovi najmiliji i naći ih.To ju je utješilo dok je sa velikom skupinom ljudi bježala u susjednu državu.Tamo je imala rodbinu. Otišla je nadujući se da će i njezin dragi uskoro doći za njom. Dani su prolazili,za njima i mjeseci a ona još nije ništa znala o njemu.Iako je bila nesretna još uvijek se nadala.Pokušala je kontaktirati neke prijatelje ali nitko joj nije znao ništa reći o njoj. Prošle su godine...Dugih pet godina je na njenome licu iscrtao bore koju su označavale svako slovo negova imena,bore koje su značile nedostatak njega. Mnogi su htjeli imati ju za sebe ali svakoga je odbijala jer je čekala da se on vrati.I uvijek se započinjala dan sa istim ritualomuvijek bi natočila dvije šalice kave...Jednoga jutra see probudila sa nekim čudnim osjećajem ali nije si mogla objasniti što taj osjećaj znači.Dok je ispijala kavu iz misliu koje se zadubila prenuo ju je zvuk zvona na vratima.Pitala se tko joj zvoni tako rano. Otvorila je vrata i istoga trena pala u nesvijest.Nekoliko minuta kasnije je otvorila oči.On je sjedio uz nju i nježno ju milovao po glavi.Bacila mu se u zagrljaj i prošaptala: -Vratio si se...našao si me,znala sam da hoćeš.Znala sam da si živ. Odgovorio joj je: -Da,vratio sam se...Na životu me održala vjera u ljubav,vjera u to da ćeš me čekati kao što si obećala. Upitala ga je: -Ali gdje si tako dugo?Prošlo je pet godina,ništa nisam mogla saznati o tebi...A ipak sam svako jutro točila kavu i za tebe,za slučaj da dođeš.Eno je na stolu,čeka te. Muškarac je briznuo u plač i rekao: -Rat je trajao 3 godine i po završetku sam se vratio u naše mjesto...Ondje su bila nova lica,neki novi ljudi i nitko nije znao ništa o tebi.Tražio sam te posvuda,utrošio sam 2 godine samo da te pronađem,nada me nije napuštala.Priznajem,bilo je teških trenutaka kada nisam vidio izlaza ali sam se sjetio tvojih riječi i nastavio te tražiti. Jednog jutra sam se probudio očajan pokušavajući se iznova i iznova sjetiti gdje bi mogla biti.Znao sam roditelja nemaš,sestara i braće nemaš...Pokušavao sam se sjetiti nečega ali nisam znao čega.I tadami je kroz glavu prošlo da si u jednom razgovoru spomenula da ovdje imaš tetu koja se doselila iz Amerike.To je bila moja zadnja slamka spasa,morao sam pokušati.Zvao sam sve žene iz telefonskog imenika koje su se zvale kao ona i svaku pitao dali je tvoja teta. Ona je tužno prošaptala: -Ali teta je umrla,kako si me našao? Nastavio je: -Nakon mnogo biranih brojeva javio mi se mlađi ženski glas.Upitao sam već automatski dali je ona tvoja teta.Odgovorila mi je da nije ona,ali da je to bila njezina mama.Ispričao sam joj cijelu našu priču i pitao ju zna li gdje si ti.Rekla mi je da nezna ali da može pogledati dali si možda ostavila majci adresu pošto si se odselila prije nego je ona umrla.Tih pola sata čekanja mi je bilo najdužih pola sata u životu.Napokon me nazvala i rekla da ima dobru vijest.Rekla je da je pronašla tvoj kontakt i da se nada da si još na ovoj adresi. I eto...došao sam odmah i hvala Bogu našao te. Ona ga je pogledala i rekla: -Hvala što nisi odustao,što si vjerovao da te čekam. Zagrlili su se a zatim se ustali i krenuli u kuhinju popiti kavu koju je ona sa ljubavlju kuhala za njega. Autor:Katarina Kirin  Uploaded with ImageShack.us |
|
|
